U nastavku Vam donosimo ekskluzivni intervju s prof. Vladimirom Canjugom, selektorom juniorske reprezentacije Hrvatske i trenerom rukometnog prvoligaša Perutnine Pipo IPC iz Čakovca. Intervju s Cajom napravljen je jutro nakon njegovog povratka iz Katara, gdje je sa svojim igračima osvojio brončanu medalju na 1. SP u rukometu za mlađe juniore. Nakon intervjua možete pogledati nekoliko fotografija koje je hrvatska ekspedicija napravila u glavnom gradu Katara, Dohi, a Ivanec Onlineu ih na korištenje ustupio Vladimir Canjuga. Ivanečki rukometni trener Vladimir Canjuga u posljednjih godinu dana proživljava svoje zvjezdane trenutke. Naime, upravo je to razdoblje u kojem je Cajo "naplatio" svoj tridesettrogodišnju predanost rukometu. Prvi pravi, veliki uspjeh u tom periodu ostvario je lani, kada je s Ekol Ivančicom igrao kvalifikacije za Europu, i osvojenim 8. mjestom na završetku prvoligaške sezone postigao najveći uspjeh u povijesti ivanečkog športa. Nakon toga je s mlađim juniorima Hrvatske osvojio srebrnu medalju na Europskom prvenstvu u SiCG, da bi konačna potvrda kvalitete rada i kontinuiteta uspjeha stigla ovih dana iz Katara, gdje su se njegovi mladići okitili brončanom medaljom na Svjetskom prvenstvu za mlađe juniore. Jedina crna točka u tom periodu je ovogodišnje ispadanje Ekol Ivančice iz prve lige, no, to je tema za neku drugu priču.

Kako se u ovakvim i sličnim slučajevima rijetko spominju i druge strane priča, one privatne, mi ćemo iskoristiti priliku i za one koji ga ne znaju, ili manje znaju, ukrasti malo privatnosti Vladimira Canjuge. Rođen je 1960. godine u Ivancu, gdje i živi, oženjen je, otac dviju djevojaka i nastavnik tjelesne kulture u Srednjoj školi u Ivancu. Fakultet je završio 1983. godine, po struci je profesor fizičke kulture, specijalnost rukomet. I tu prestaje privatnost, a nastavlja se - rukomet. Oko kojega se vrti velika većina njegovog života, i nezaobilazna je tema svih razgovora. Počeo ga je igrati sa 12 godina, prve trenerske korake napravio sa 19, da bi 1988. godine preuzeo Ivančicu, i trenirao je punih 17 godina, od čega 6 u prvoj ligi.

Nakon ostavke na mjesto trenera Ekol Ivančice, pozvan je u čakovečku Perutninu Pipo IPC, a to je bila ponuda koja se jednostavno nije mogla odbiti. Prvoligaški kontinuitet, istovremeno i rad s kvalitetnom momčadi koja usto ima ulaznicu za Europu, bio je preveliki izazov da se ne bi prihvatio.

No, da mi ne dužimo, najbolje je da nam Cajo sam kaže nešto više o reprezentaciji, Katru, Lini Červaru, hrvatskom prvenstvu, Perutnini Pipo IPC, Varteks Di Capriu i o - Ekol Ivančici.

Gospodine Canjuga, prije nego započnemo ovaj razgovor, koristim priliku da Vam čestitam na još jednom velikom uspjehu.

Hvala lijepo, i moram reći da mi je drago što sam se nakon 30 dana, računajući i pripreme, vratio kući, i ovim bih putem želio pozdraviti sve Vaše čitatelje.

Prije športskih tema, zamolit ću Vas da nam prenesete dio svojih impresija iz Dohe ?

O tome bi Vam mogao pričati dugo i puno, no, ja ću probati izvući samo ono što će možda biti najzanimljivije čitateljima. Prvi dojmovi nisu baš bili senzacionalni, obzirom da nas je odmah po izlaska iz aviona, a to je bilo navečer oko 10 sati, dočekao pravi toplotni udar, bilo je naime, čak 37 stupnjeva. To nas je pratilo cijelo vrijeme, i upravo nam je nepodnošljiva vrućina bila najveći problem. Jer smo nakon izlazaka iz klimatiziranih hotela, dvorana i ostalih objekata u kojima smo boravili redovito doživljavali toplotne udare. Tako da se nismo baš previše zadržavali vani, i bježali što smo brže mogli u rashlađene prostore.
Inače, sama Doha je jedan lijepi grad, koji se nalazi usred pustinje, sa modernom arhitekturom, prometnom infrastrukturom, i za naše je prilike jako razvijen, čak pomalo apstraktan. Međutim, ima tu i manje lijepih strana. Naime, i dok je grad prepun palmi, lijepo uređenih zelenih površina, koje se zalijevaju cjevovodom s prerađenom morskom vodom, već na njegovim rubnim dijelovima započinje pustinja. To je i razlog da su temperature često i iznad 50 stupnjeva, a veliki su problemi i kad puše vjetar koji nosi pijesak, tako da se dosta teško kretati, jer on "udara" ravno u oči i usta. Upravo iz tog razloga, osim štovanja svojih kulturnih i vjerskih vrijednosti, i muškarcima i ženama, koje usput rečeno, ne možete vidjeti bez onih poveza cijelog lica tako da im se vide samo oči, dobro dođu njihove halje koje ih dijelom štite od sunca i pijeska. Inače, u Kataru se radi do temperature od 50 stupnjeva, nakon čega po pravilima prestaju sve aktivnosti. Ima i tamo siromašnih ljudi, onih koji rade za dolar na sat; pogotovo indijci, pakistanci i ostali doseljenici. Isto tako, moram reći da je more dosta prljavo, sa algama na dnu i temperaturom od 35 - 40 stupnjeva, i kao takvo nepogodno za kupanje. No, zato su odmah uz more izgrađeni brojni bazeni gdje se može kupati. Inače, sada je veliki broj bogatih stanovnika Katara na ljetovanjima po svijetu, gdje će ih većina biti dva mjeseca, kako bi izbjegli paklene vrućine u svojoj zemlji. Da dodatno dočaram temperaturnu razliku reći ću da je tamo u siječnju oko + 30, kao sada kod nas, i to je razlog što se upravo tada igra jedan od najvećih ATP turnira, po čemu je Doha vjerojatno najpoznatija u svijetu športa.

Hvala na ovim katarskim informacijama. Idemo sad na glavnu temu našeg razgovora, a to je rukomet. Naime, prije odlaska u Katar bili ste svjesni da ste jedan od favorita na tom natjecanju. Srebrna medalja s europskog prvenstva na to Vas je obvezivala. Kako su se mladi igrači nosili s tim bremenom ?

Da, to je točno. Srebrnom medaljom na EP - u sami smo si podigli normu, i od nas se očekivao uspjeh, točnije medalja. Zato smo i imali duge pripreme; u Metkoviću, Splitu, Osijeku i Kutini radili smo gotovo 60 dana, i odigrali više dvadesetak utakmica. A isto tako, moram istaknuti da je ova momčad već četiri godine zajedno, i bez obzira što se radi o mladim igračima, oni nisu baš previše skloni podlijeganju pritiscima.

Ipak, situacija u skupini nakon početnih susreta nije baš bila blistava.

I to je istina. Što zbog klimatskih promjena, zatim činjenice da smo mi klasična turnirska momčad; igramo bolje kako natjecanje odmiče, ali i realnosti da je Egipat jako dobra momčad, prva je utakmica protiv te zemlje, otkud dolazi i aktualni predsjednik svjetske rukometne federacije (IHF - a) Mustafa Hassan, bila krajnje neizvjesna. Na kraju smo ipak uspjeli pobijediti golom razlike.

Nakon toga težak poraz od Danske, 23:38. Razlozi ?

Loše smo započeli utakmicu. Danci su poveli 4:0, pa 9:2, a za to su vrijeme moji igrači promašivali čiste zicere, tako da je pobjednik praktički odlučen već u samom otvaranju susreta. Nakon tog poraza svi smo se mobilizirali, održali zajednički sastanak, čak i pojačali treninge; jednom smo naime, trenirali bosi na pješčanoj plaži uz + 45, i to je eto, upalilo. Do kraja smo uvjerljivo savladali Tunis i Iran, i plasirali se u polufinale, gdje nas je dočekala reprezentacija SiCG u utakmici za koju smo živjeli, i nadali se da im možemo uzvratiti za lanjski poraz u Beogradu.

Što je odlučilo pobjednika u tom susretu?

Tu se desilo upravo ono čega smo se pribojavali. Osim Blaževića i Čupića, koji su postigli 11, odnosno 10 pogodaka, ostali su igrači ipak podlegli psihološkom pritisku. I to više radi imena protivnika i njegove specifičnosti u našem slučaju, nego zbog važnosti same utakmice. To je, po meni, odlučilo pobjednika. Usto, nedostajalo nam je i malo sreće, obzirom da su reprezentativci SiCG odlučujući pogodak postigli tridesetak sekundi prije kraja, da bi naš ponajbolji igrač Kovačević propustio izjednačiti iz čiste pozicije pet sekundi prije kraja, i tako smo izgubili ulaznicu za finalni meč. Ipak, malu satisfakciju doživjeli smo na pressici nakon utakmice, kada je protivnički selektor Veselin Vujović, koji je angažiran u svim selekcijama SiCG, izjavio da je pobijedila sretnija momčad, i da je ovo bilo finale prije finala.

Kako ste uspjeli vratiti igrače nakon poraza u šokantnoj završnici polufinala ?

Imali smo sreću da je Danska doživjela još veći šok od nas, obzirom da je u polufinalu poražena od Južne Koreje, što gotovo nitko, a najmanje oni, nije očekivao. Istina, Danci su protiv nas vodili veći dio utakmice, no, ovoga smo puta mi bili sretniji, spretniji i uspješniji u završnici. Najprije smo se obranili, a onda je Svalina tri sekunde prije kraja postigao pogodak vrijedan bronce. U toj je utakmici od udarnog sastava najviše igrao Čupić, dok sam Blaževića, Nekića, Kovačevića i golmana Lončara više držao na klupi. Danci nešto takvog nisu očekivali, a i moji su rezervni igrači, poglavito Duvnjak iz Đakova i Svalina iz Gorice odigrali odlično, i na kraju smo zasluženo uzeli broncu.

Ovo je prvenstvo ujedno i označilo oproštaj od ove generacije.

Upravo tako. Nakon četiri i pol godine zajedničkog rada, u kojima smo postigli najveće reprezentativne uspjehe Hrvatske u mlađim uzrastima, ova se generacija igrača razilazi. Nemojmo zaboraviti da je do ovog razdoblja najbolji plasman dostignut u Brazilu, kada je sa Smailagićem osvojeno 5. mjesto. Neki od "mojih" igrača više neće igrati zbog dobnih granica, a neki se možda neće uklapiti u koncepciju novog trenera Irfana Smailagića.

Spomenuli ste dosta igrača iz ove reprezentacije. Je li njihov potencijal toliki da jednog dana mogu zamijeniti Lackovića, Balića, Sulića, Špoljarića, Džombu, Šprema, Dominikovića, Špoljarića, Loserta … ?

Tu se javlja jedan paradoks. Ja sam naime, od '94 do '96 godine vodio Balića, Zrnića, Dominikovića, Šprema, Špoljarića i ostale, od kojih je većina gostovala u Ivancu 1996. godine, na proslavi 600 - te godišniice grada, i oni nisu ništa osvojili u mlađim uzrastima, da bi u seniorskoj konkurenciji suvereno vladali rukometnim parketima u posljednjim godinama. Na tu sam činjenicu upozorio ove mlade igrače na oproštajnom prijemu, i pozvao ih da ne spavaju na lovorikama, nego da se razvijaju dalje, jer to im omogućava igranje u sadašnjim klubovima, gdje će im suigrači biti upravo neki od ponajboljih hrvatskih rukometaša.

Koga biste iz ove generacije posebno izdvojili ?

U prvom redu Blaževića, koji će s Gorenjem igrati Ligu prvaka, i imati krasnu priliku da se razvije u vrhunskog igrača, te Čupića, koji će s Agram Medveščakom u Challenge kupu, ali i u nikad zanimljivijem domaćem prvenstvu također imati sjajnu priliku za potvrdu kvalitete. Iznimno je napredovao i mladi Duvnjak, koji je potpisao za Zagreb. Svi ostali su na prekretnici; poput Lončara i Šunjića, koji su nažalost, tek treći vratari u Dubravi i Metkoviću, i oni bi pod hitno trebali prijeći u neki drugi klub gdje bi više branili. Isti je slučaj i sa sjajnim ljevakom Džonom iz sarajevske Bosne, koji bi također trebao promijeniti sredinu u kojoj bi igrao puno više, jer će se u suprotnom njegova kvaliteta zagubiti. Isto tako, tu je i Nekić, koji će morati još dosta raditi ne bi li stasao u vrhunskog igrača, jer njegov je potencijal neupitan. U svakom slučaju, ovo je izuzetno nadarena generacija, koja ima veliki potencijal i priliku da, poput svojih starijih kolega, aktualnih reprezentativaca Hrvatske, piše zlatne stranice naše rukometne povijesti.

Mladi ste trener i vjerujem da imate ambicija. Smatrate li kako ovo nije Vaš krajnji domet, i vidite li se jednog dana možda čak i na mjestu Line Červara ?

Zasad još o tome ozbiljno ne razmišljam. A najveći razlog tome leži u činjenici da sam vezan za Ivanec. Ovdje radim, imam obitelj, prijatelje, a za takav bi se posao trebao profesionalno opredijeliti, što mi se sa sadašnjeg stanovišta ne čini prihvatljivim. Nedostatak navedenih subjekata najviše sam osjetio u ovih tridesetak dana koliko me nije bilo doma. Uostalom, upravo sam iz tog razloga, točnije blizine Ivanca, između ponuda Dubrave, Perutnine Pipo IPC i Karlovca, odabrao onu čakovečkog kluba.

Vaše mišljenje o Lini Červaru.

Veliki čovjek, veliki trener, motivator, a istovremeno i psiholog. Šteta je tek da, poput Veselina Vujovića u SiCG, nije uključen u sve selekcije. Što mu djelom onemogućava i mjesto saborskog zastupnika, ali i koncept rada u HRS - u. Uostalom, o njemu sve govore rezultati koje je postigao.

Nezaobilazna tema je i Vaš novi klub Perutnina Pipo IPC. Obzirom da zbog reprezentativnih obveza niste mogli biti puno s igračima, kakvi su prvi dojmovi, i gdje je mjesto Vašem novom klubu u nadolazećem prvenstvu ?

Otvoreno da kažem, ne znam točno koga ću trenirati, obzirom da me nije bilo tridesetak dana. To se odnosi na nove igrače, jer stare poznajem, a situaciju u klubu malo mi je približio predsjednik Kavran, s kojim sam se sreo po povratku iz Katara. Vjerujem da možemo ući u Ligu '6' i dogodine izboriti Europu, što je i primarni cilj.

Kakve su ambicije Perutnine Pipo IPC u Europi ?

Time nismo previše opterećeni, obzirom da će se u Kupu EHF - a takmičiti brojne poznate europske momčadi. No, da ćemo se maksimalno potruditi da ostanemo čim dulje na europskim parketima, to je sigurno.

Kako Vam se čini ovogodišnja, po nama nikad jača prva liga. Mnogo se klubova pojačalo, pogotovo Agram Medveščak. Može li se desiti da Zagreb konačno bude skinut s trona ?

Ja sam istog mišljenja, i smatram Medveščakovce prvim favoritima prvenstva.
Međutim, zanimljivo će biti i u skupinama, jer će osim Zagreba i Agram Medveščaka, koje smatram sigurnim sudionicima, desetak momčadi konkurirati za preostala četiri mjesta u Ligi '6'.

Analizirajte malo skupine.

U "našoj" skupini B biti će jako zanimljivo, obzirom da su, po meni, kandidati za prva tri mjesta Metković, Perutnina Pipo IPC, Split, Zamet, Moslavina, a koliko imam saznanja, pojačao se i Poreč, tako da će za plasman na najviše pozicije biti ključne pobjede u gostima. Naravno, uz uvjet da se kod kuće bude uspješan.

Što se tiče skupine A, ako računamo da su Agram Medveščak i Zagreb "unutra", kao glavne kandidate vidim Varteks Di Caprio i Osijek. Premda ne treba zaboraviti niti Dubravu, koja je dolaskom vrhunskog stručnjaka Kasima Kamenice jako puno dobila.

Kakvo je Vaše mišljenje o njegovom angažmanu ?

Mislim da je to odličan potez, jer se radi o jednom od najvećih trenera s brojnim uspjesima, i njegovo će nemjerljivo iskustvo i stručnost uvelike pomoći kako Dubravi, tako i hrvatskom rukometu u cjelini. Pogotovo je njegovo iskustvo bitno u stvaranju igrača. Nemojmo zaboraviti da je Kamenica s Pucom, Jelčićem, Čavarom, Tomljanovićem i ostalima, tada reprezentativcima Jugoslavije, osvojio naslov svjetskih prvaka 1987. godine u juniorskoj konkurenciji.

A o povratku velikih igrača u hrvatski rukomet; poput Čavara ili Sulića ?

To je također jako dobro. Kraj tih će igrača stasati mladići, koji će u njima vidjeti svoje uzore, i truditi se da dostignu njihov nivo kvalitete. Moram isto reći da mi je posebno drago što je Varteks Di Caprio vratio Turkovića, Rodika, te angažirao našeg Ivančanina Marko Gotala. S tim će imenima, kao što sam već i naglasio, biti jedan od vodećih kandidata za poziciju iza zagrebačkih klubova u skupini A, i doista će mi biti drago ukoliko se plasiraju u Ligu '6'. Premda će im biti teško. Puno teže nego mojem klubu, jer, kao što sam već rekao, u njihovoj skupini dva su mjesta praktički već rezervirana.

Na kraju jedno "domaće" pitanje. Može li se Ekol Ivančica možda već slijedeće godine vrati u 1. ligu ?

Ja bih naravno želio da se to dogodi, jer vjerujem da Ekol Ivančica ima snage za to. Temelj takvom razmišljanju leži i u poznatoj činjenici da su u Ivancu možda i najbolji mladi igrači u Hrvatskoj, i nadam se da će se sada dokazati i u seniorskoj konkurenciji. Jer im je upravo igranje u drugoj ligi, gdje ne vlada toliki pritisak, prava prilika za to. No, ako se i ne uspije u prvoj godini, ne treba posustati, jer vjerujem da Ivanec ima rukometnog potencijala da se u njemu ponovno igra prvoligaški rukomet. U to me uvjerio i moj jučerašnji posjet treningu, kojom prilikom sam donio klubu dvije nove lopte na poklon iz Kuvajta, i kada sam vidio da trener Kušter i njegov pomoćnik Ljubić dobro rade s tim mladim igračima. Vjerujem da će svi zajedno napraviti dobar posao u 2. ligi.

Kada bi se Ekol Ivančica vratila u 1. ligu, kako bi bilo sjediti na protivničkoj klupi ?

Nisam nikad o tome razmišljao, mada znam da bi mi bilo teško. Pogotovo u Ivancu. No, bez obzira na sve, moja je želja da se što prije susretnemo. Naravno, u prvoj ligi. Jer Ekol Ivančica je klub mog života, i želim joj sve najbolje, a ju ću i dalje pomagati koliko ću najviše moći.

Gospodine Canjuga, hvala Vam na ovom razgovoru. Želimo Vam puno sreće u nastavku trenerske karijere, i još mnogo ovakvih uspjeha.

Hvala i Vama, i još jednom pozdrav čitateljima.