EKSKLUZIVNO!!!



Razgovor sa Ivanom K., profesionalnim vozačem iz Ivanca koji se prije desetak dana vratio iz Iraka. Po njegovoj osobnoj želji nećemo mu objaviti prezime u ovom razgovoru kojeg smo s njime napravili.

Ivan K. iz Ivanca ima 23 godine staža kao profesionalni vozač, prevalio je kamionom veći dio Europe, neke zemlje Bliskog Istoka, a vozio je i po Kanadi. On je jedan od hrvatskih vozača koji se prije desetak dana vratio sa svoje druge "ture" koju je odvozio po Iraku. Ivan je kamionom vozio teret za jednu hrvatsku firmu koja ima potpisan ugovor s amerikancima, a kada smo ga upitali za njegov ugovor koji je potpisao prije odlaska u Irak, Ivan se samo nasmijao:
- Ugovor? Kakav ugovor? Nema ugovora. Ništa nisam potpisao. Sve je stvar internog dogovora, plaća se u "keš lovi" koja po turi iznosi otprilike 1 700 do 2 000 Eura + dnevnice koje su od 8-10 Eura po danu, a nakon 7 dana boravka u Iraku one se povećavaju na 30 Eura. Sada, na vozaču je odluka - želi li prihvatiti takav posao ili ne? Duljina jedne ture minimalno iznosi 25 dana, pa sve do 50, 60 dana. Ja sam prvi puta bio 25 dana, a sada, kada sam se vratio 02. studenog - 38 dana. Hrvatske firme koje obavljaju poslove i imaju ugovore za prijevoz tereta s amerikancima u njihove baze u Iraku nalaze se u Krapini, Samoboru, Zagrebu, Daruvaru, Kutini, Slavonskom Brodu i Osijeku. Prijevoz kamionima po Iraku vrši se već više od godinu dana i prije nije bilo toliko opasno, ali u posljednje vrijeme situacija je zavrela i do sada je poginulo već više Turaka, a nažalost i hrvatski vozač Dalibor Burazović kojeg sam poznavao - rekao je Ivan.

TURA
Postoji zacrtana tura "Njemačka - Austrija - Mađarska - Rumunjska - Bugarska - Turska - Irak" kojom se dolazi do odredišta. Ture su duge oko 12 000 kilometara, ali dužina ture dosta i ovisi o tome do kuda se ide u Iraku. Inače, samo se preko Turske napravi 2 000 kilometara. - "Tri dana jahanja" - kako nam kaže Ivan. - Kada sam baš forsirao, u komadu sam jednom odvozio 4 000 kilometara bez spavanja. Polazište ture je u Njemačkoj, u američkoj bazi "Gissenu" iznad Frankfurta, gdje se šleper puni raznim paletama proizvoda, a zatim se automatski plombira, dobiju se papiri i više se ne otvara do istovara na krajnjem odredištu, tj. u određenoj američkoj bazi u Iraku.

ZAKHO - MOSUL - TIKRET - ANAKONDA
Kada se prijeđe granica s Turskom, dolazi se na Iračku granicu u "Zakho" - američki parking gdje se sva vozila koja idu u Irak sakupljaju i sortiraju. Tu se nalaze Turci koji su najbrojniji vozači i najviše ih je do sada poginulo, te mi Hrvati i par Čeha koji se drže nas Hrvata. Od kamiona tu ima svega - "cisterni", "cerada", "hladnjača", "šlepera"… - Ja sam vozio šleper i to mi je bilo drugi put da sam vozio turu po Iraku. Prvi puta vozio sam do "Bakube", 600 do 700 kilometara u sam Irak, a sada sam vozio u "Taji" - rekao je Ivan. Vožnja Irakom odvija se tako da se konvoj kreće iz baze u bazu uz američku pratnju, s američkim vozilima i "strojnicama na gotovs", a ponekad konvoje nadlijeću i vojne letjelice, helikopteri "Apachi" i slično. Od Zakhoa do Mosula kolona vozila zna biti duga i 10 kilometara. U američkoj bazi u gradu Mosulu se vrši kompletan rendgen vozača i vozila, da ne bi bilo možda nešto nedopušteno prilijepljeno na vozilo, ili da se ne bi u Irak unosilo oružje, eksploziv ili švercana roba, a zatim se dalje kreće do baze Tikret i na kraju do baze Anakonda. To je jedinstvena ruta svih hrvatskih vozača, a od Anakonde vozači se upućuju u određene baze.

AMERIČKE BAZE I HRVATI U NJIMA
Američke baze su površinom vrlo velike, unutra imaju i aerodrome. Da bih vam pobliže objasnio, reći ću vam da samo njihova baza u Iraku srednje veličine zauzima površinu jednog Varaždina, pa si vi sad zamislite kako bi to moglo izgledati. Jednom mi je trebalo dobrih pola sata da vozilom izađem iz baze. U tim bazama ima različitih vojski pod američkom komandom - Španjolaca, Portugalaca, Filipinca i drugih. Vojska se po krugu baze kreće pod punom ratnom spremom; a čak se jede i ide na WC pod oružjem.
Svugdje po američkim bazama u Iraku ima i Hrvata, ili pak ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Oni nisu vojnici već logistika. U Iraku postoji pravilo da na jednog pješadinca dolazi 9 logističara. To je jako dobro što u svakoj toj bazi ima naših ljudi, jer tako imamo veze koje nam mogu mnogo pomoći u raznim stvarima. U američkoj bazi u Tikretu pitao sam jednog našeg čovjeka iz Slavonskog Broda za plaću i rekao je da ima 7 500 Eura kao logističar, pa si vi sada mislite.

SVI KOJI RADE ZA AMERIKANCE SU NEPRIJATELJI
U Iraku je ratno stanje, od 10 navečer do 5 ujutro nema žive duše na ulici, pošto traje policijski sat, a ako se slučajno nađeš vani, amerikanci te mogu ustrijeliti kao zeca, jer ulicom se čovjek smije kretati samo sa posebnom dozvolom. Postoje dvije vrste Iračana - lojalni Amerikancima, dok su drugi teroristi, gerila koja napada konvoje i funkcionira po načelu "udari i bježi". Gerilcima je jedini cilj pobiti čim više ljudi u čim kraćem vremenskom razdoblju, tj. napraviti "dar-mar" i pobjeći. Ako njima padneš u ruke - ode ti glava. Ta gerila sve one koji rade za amerikance smatra neprijateljima te napadaju vatrenim oružjem, vrše diverzije; miniraju ceste, posipavaju ceste uljem tamo gdje je opasno kočiti i slično. Iračka gerila čak zna napasti i američke baze. Unutra ispali dvije, tri granate i dalje je tišina. Baš sam bio u američkoj bazi "Bakuba" kada su unutar baze bacili nekoliko komada granata.

VOŽNJA IRAKOM
Vožnja Irakom je paklena. Kada sam vozio posljednju turu, temperatura je iznosila 35 do 40 celzijevih stupnjeva po danu, a kroz ljeto je 60 do 70 stupnjeva. Da ne pričamo o pijesku i prašini kojih toliko ima u zraku da to vizualno izgleda tako kao što kod nas izgleda magla. Zato i ti beduini, nose marame oko lica da se zaštite od sunca, pijeska i prašine.
Irački auto-putevi nisu bog zna kakvi, ali ipak služe svrsi; tri su trake s jedne i tri trake s druge strane. U slučaju kvara vozila u konvoju te se ne može dalje, američka pratnja te ne ostavlja. Ako nikako nije moguće odvući vozilo do baze, vozilo sa robom uništavaju raketom na samoj cesti, tako da plijen ne padne u gerilske ruke, a ti dobiješ papir kojim će ti amerikanci platiti vozilo. Isto tako, dosta je bitno u vožnji izbjegavati cisterne koje prevoze naftu, jer njih je najlakše dići u zrak, a posljedice su stravične za svakoga tko se nađe u blizini.

SOLIDARNOST MEĐU VOZAČIMA
Kada se krećeš u konvoju, iz suprotne strane moguće je da ti dođe neko gerilsko osobno vozilo s namjerom da ubije i uništi što više može. Mi hrvati imamo radiostanice CB-ejke pomoću kojih održavamo vezu jedni s drugim vozačima i držimo se pretežno zajedno u konvoju, te si tako uzajamno pomažemo. Ako se vidi neko takvo sumnjivo vozilo da nam se približava, u tom momentu se javlja drugima i na njega se kreće direktno s šleperom. To je stvar preživljavanja i drugog rješenja nema ako netko na tebe ide sa strojnicom. Zgazi ga! Na sreću, ja se nisam našao u toj situaciji, ali bila je situacija o kojoj sam čuo iz priča drugih vozača kada je irački vozač osobnoga vozila rafalima izrešetao i izbušio čak 9 kabina od vozača kamiona, prije nego što su ga amerikanci u pratnji primijetili i ubili. To je žalosno, ali mi Hrvati u Iraku nemamo nikakve osobne zaštite osim volana. Naime, amerikanci ne dopuštaju nikakav oblik nošenja oružja.

BLISKI SUSRET SA SMRĆU
Evo, baš sam na mojoj posljednjoj turi imao bliski susret s projektilom kojeg je ispalila iračka gerila. Vraćali smo se iz sredine Iraka, odnosno od američke baze Anakonda i 15 kilometara od Mosula bio sam na začelju kolone - treći odostraga. Voziti odostraga je najgora pozicija u konvoju i mnogi vozači su već tako najebali. Brzinski se vozilo 95 - 115 kilometara na sat, a ja sam primijetio razmak, odnosno prazninu između vozila i u tom trenutku odlučio sam se na pretjecanje. Već sam se izravnao i prošao drugo vozilo, kada je nešto prozujalo tik kraj mog vozila, a ja sam osjetio jaku detonaciju iza sebe i pogledavši u retrovizor vidio plamen i dim. U tom trenutku, to je djelić sekunde, nemaš kaj puno misliti, pičiš po gasu i produžuješ za kolonom. Nakon što smo nakon 200-300 metara stali, vidio sam da su dva šlepera iza mene i dva vojna vozila ostala odsječena. Imao sam sreće. U roku od 3-5 minuta došle su američke vojne letjelice te kružile, tražeći gerilce, ali nisu pronašli nikoga. To se dogodilo u podne, usred bijelog dana, a inače se prakticira vožnja po noći, pošto se smatra sigurnijom.

TKO ZAPRAVO IDE U IRAK?
U Irak idu vozači avanturisti i najsposobniji vozači, a nemam zašto i lagati; treba se i zaraditi neka kuna. Reći ću vam - i ja sam jedna vrsta avanturista, htio sam vidjeti taj istok i odvozio sam dvije ture, ali neću se više igrati sa glavom i izazivati sudbinu - jer jednom uvijek možeš naletjeti na metak. Rizik je veliki i za vozača i za vozilo. Vozila su u vrijednosti 25 do 50 000 Eura, pa i više. Nikome nije sjajno da radi tako duge ture u tako opasnoj zemlji, ali ljudi su prisiljeni prihvaćati poslove s velikim rizikom zato jer nema posla koji bi bio isplativ da se vozi po Europi. Veliki su problem dozvole koje izdaje Ministarstvo prometa i veza, jer netko dobije 100 dozvola za bolje poslove, a netko ni jednu. To vam sigurno nešto govori kakvi se tu mutni poslovi rade? Lakše je dobiti dozvole za istočne zemlje, jer nije tako velika potražnja, ali naravno da je i rizik mnogo veći. Nikome nije svejedno ići u Irak i držati glavu u torbi, a mnoge vozače doma čeka i obitelj. Doduše, moja djeca su već odrasla, ali u Irak idu i vozači koji imaju malu djecu - a nikad ne znaš hoćeš li se vratiti živ? Iračani su "ludi" narod. Tu vam je najbolji primjer dvaju Talijanki koje su Iračkom narodu pružale humanitarnu pomoć, a njihovi ekstremisti su ih oteli i tražili otkupninu, a da nitko nije znao jesu li žive. A tek koliko otetih nije ostalo živo? Preporučio bih svim vozačima koji imaju namjeru da idu u Irak neka odustanu - jer to je pakao; pakleni Irak u kojem je politika dobro umiješala prste - zapičiš lopatu u pijesak pa vidiš naftu. U Iraku je najgori rat - tamo se ništa ne zna. Jedino pravilo je - da pravila nema - zaključio je Ivan K.