Gostovanje Vikija Grošelja izazvalo veliki interes Ivančana

U nastavku pročitajte ekskluzivni intervju kojeg nam je za vrijeme svojeg gostovanja u Ivancu dao slovenski alpinist Viki Grošelj, čovjek koji je osvojio deset, od četrnaest svjetskih vrhova koji se nalaze na visini preko 8 000 metara. Koliko je to atraktivan, ali i pogibeljan sport, možete pročitati u intervjuu, ali i na kraju teksta, gdje Vam iznosimo podatke o imenima tih vrhova, broju ljudi koji su ih osvojili, ali i zastrašujuće podatke o broju poginulih alpinista po osvajanju pojedinih vrhova. Nedavno je u Amfiteatru ivanečke Srednje škole gostovao ugledni slovenski alpinist, profesor Viktor Grošelj – Viki, «himalajski» specijalist, osvajač deset, od četrnaest svjetskih planinskih vrhova viših od 8 000 metara. On je održao predavanje na temu «50 godina od prvog uspona na Mount Everest», a njegov je dolazak u Ivanec organiziralo Hrvatsko planinarsko društvo Ivančica. Predavanju je bilo nazočno oko 130 ljudi, koji su s velikim zanimanjem popratili njegov tijek, i koje je bilo popraćeno fotografijama snimljenim za vrijeme Grošeljevih uspona na vrhove Himalaje, pa i na onaj najvažniji i najveći, Mount Everest, istinski vrh svijeta, ali i u podnožju najviše gore, na tibetanskoj visoravni, i u Nepalu.
Nakon završetka predavanja, s profesorom Grošeljom porazgovarali smo o razlozima njegovog bavljenja alpinizmom, usponima na najveće svjetske vrhove, prijateljstvu sa Stipom Božićem, specifičnostima Himalaje, ali i naroda koji tamo žive, te o još nekim, uglavnom alpinističkim, temama.
Tijekom razgovora, Viki Grošelj prikazao se kao smirena, iskrena i samouvjerena osoba. Sudeći po onom što nam je ispričao, samo se s takvim karakteristikama može postići sve što je njemu uspjelo.

Gospodine Grošelj, recite nam razlog bavljenja apinizmom, i što Vas je posebno privuklo Himalaji?

Ja sam još kao mali dječak, gledajući njezine vrhove na fotografijama, sanjao da ću se jednog dana popeti na sam vrh. I eto, uspio sam. Penjanju su me privukle i ostale planine, no Himalaja je ono što svaki penjač najviše želi osvojiti, jer ona ima posebni šarm, kakvog nemaju ostale planine.

Možete li nam kao osoba koja je specijalist za tu planinu, opisati povijest uspona na njezine vrhove, poglavito na onaj najviši, Mount Everest?

Sam Mount Everest otkriven je sredinom 19. stoljeća, a prvi pokušaji uspona na njega datiraju iz 20-tih godina prošlog stoljeća, i ti su pokušaji bili sa sjeverne, tibetanske strane. Prema mojim saznanjima, prve su ekspedicije bile Engleske, njih desetak, i premda su stigle dosta visoko, negdje do 8500 metara, ipak se nisu uspjele popeti na sam Mount Everest. Za to se trebalo pričekati daljnjih tridesetak godina, kada se Nepal otvorio za strance, tako da se prema vrhu moglo krenuti sa južne strane. I u tim su pokušajima prednjačili Englezi, mada su prije njih na Mount Everest pokušali stići Švicarci, 1952. godine, no, niti oni nisu došli do kraja. To je uspjelo 29.05.1953. godine engleskoj ekspediciji, ali ne Englezima, već Novozelanđaninu Edmundu Hillaryu i Nepalcu Norgayu Tenzingu, članovima te ekspedicije. Oni bili prvi ljudi koji su stajali na krovu svijeta, i, što je još važnije, vratili se s njega živi, nakon čega su mogli ispričati priču o svojem usponu.

Kada počinje Vaša “Himalajska priča” ?

To se desilo 1979. godine, kada sam bio član jugoslavenske ekspedicije, u kojoj je bilo 25 slovenaca, dva hrvata i dvojica penjača iz BiH. Nama tada nije bio cilj samo osvojiti Mount Everest, nego se popeti na njega novim smjerom, preko tzv. “zapadnog grebena”. To je na kraju uspjelo petorici članova te ekspedicije, među kojima su bila 3 slovenca, jedan “bosanac” i jedan hrvat, moj veliki prijatelj Stipe Božić, kojeg vjerujem, dobro poznajete. Ja tada nisam uspio doći do samog vrha, jer sam na visini od 8500 metara dobio teške smrzotine po rukama i nogama, a imao sam i problema s bocama za kisik. Smjer kojim je ta ekspedicija išla na Mount Everest, kasnije je u enciklopedijama navedeni kao najteži.

Zašto Vi alpinisti prilikom uspona na vrhove ne koristite staze kojima je već neko išao, nego tražite nove puteve, koji su najčešće zahtjevniji i opasniji od postojećih?

Vama se možda tako čini, no, mi krećemo u smjeru za kojeg mislimo da je najlakši. Istina da neki puta tako ne ispadne, ali i to spada u draži alpinizma. To je bio i razlog našeg penjanja na Mount Everest 1979. godine po novoj trasi, jer penjanje po staroj nema toliki značaj.

Vaš san o osvajanju Mount Everesta ostvaren je 10.05.1989. godine. Možete li nam opisati taj uspon?

Tada sam bio u sastavu makedonske ekpedicije, koja je pozvala Stipu Božića i mene da im svojim iskustvom pomognemo, jer njima je to bio prvi pokušaj. Uspjeli smo osvojiti Mount Everest, no, cijena je bila strašna. Naime, po povratku s vrha, poginuo je Makedonac Dime Ilijevski.

To nije jedini slučaj da ste izgubili nekog iz ekpedicije.

Ne, nije. U 18 ekpedicijama na Himalaju, poginulo je 7 mojih supenjača. To je veliki danak koji se plaća toj planini, i jedina crna točka “himalajizma”.

Koji su vrhovi “najsmrtonosniji” ?

Ako ste na to mislili, jedan od najteže osvojivih je K-2, na planini Karakorum u Pakistanu, gdje na svaka 3 uspješna uspona dolazi jedna pogibija, na Kančendzengi je smrtnost oko 25 %, a na Mount Everestu 10 %. Da ilustriram, na “krov svijeta” dosad se popelo oko 2000 ljudi, od kojih je 200 poginulo.

Uz Mount Everest, Vi ste osvojili još devet, od ukupnih četrnaest svjetskih vrhova viših od 8000 metara.

Da, to je točno. S time da sam bio na pet najvećih, i to na Mount Everestu, visokom 8848 metara, K-2, visokom 8611 metara, Kančengdzengi, 8586 metara, Lotse, 8516 metara, te na Makalu, visokom 8485 metara. Svi su ti vrhovi, osim K-2, na Himalaji.

Koji Vam je od njih najviše ostao u sjećanju ?

Svi su mi oni dragi, ali, posebo sam ponosan na Himalajske uspjehe, jer ta je planina najteže što se može desiti u alpinizmu. Nigdje drugdje, pa čak niti na Antarktici, ne vladaju tako ekstremni uvjeti. Temperatura se gotovo nikad ne diže iznad – 40, vjetar puše preko 200 km na sat, tako da čak otpuše smrznuti snijeg sa vrhova. Posebno je teško disati, jer je zrak lakši, otprilike se 2/3 kisika “izgubi” u tim visinama, a u takvim se uvjetima i krv zgusne 4-5 puta više do normale, i samo 100 % fizički i psihički spremna osoba može izdržati takve napore.

Vaš treći pokušaj uspona na Mount Everest zbio se 1996. godine ?

Tada nije bila moja želja da se popnem na sam vrh, nego sam išao kao vođa slovenske skijaške ekspedicije, u kojoj je bio i Davor Karničar, naš poznati ekstremni skijaš, koji se želio na skijama spustiti s Mount Everesta u dolinu. Išli smo sa sjeverne, tibetanske strane, i uspjeli stići do oko 8000 metara, ali je Davor dobio smrzotine na rukama i nogama, radi kojih su mu kasnije amputirana dva prsta, a zahvatila nas je i oluja, pa smo se morali vratiti. Bili smo žalosni što smo bili tako blizu, no, kasnije smo saznali da smo donijeli pravilnu odluku, jer je u toj oluji poginulo 12 alpinista. Usput da Vam kažem da je Davor uspio u svojem naumu u jesen 2000. godine, kada je s Mount Everesta prvim skijaškim integralnim spustom za četiri sata doskijao do baznog logora.

Na predavanju sam zapazio da ste, osim s Himalajom, fascinirani i s tibetanskim narodom. Možete li nam ukratko opisati te ljude ?

Tibetanci su jedan “trpeći” narod, a po jednoj strani i izuzetno sretan, bez obzira što žive izolirano od ostatka svijeta na Tibetanskoj visoravni, koja se, kao što je poznato, nalazi na 4 – 5000 metara nadmorske visine na sjevernoj strani Himalaje, uz koju su jako vezani, i koja je za njih sveta planina, jer vjeruju da na njoj obitavaju Bogovi. Njihova vjera Budizam ih uči da ljudi moraju voljeti jedni druge, i oni doista žive takav život, jako su ljubazni, kako među sobom, tako i prema nama, strancima. No, kao što znate, već pola stoljeća imaju problema sa kineskom okupacijom, otkad je taj, 6 – milijunski narod gotovo prepolovljen, tako da su oni sada praktički kineska narodna manjina. Ono što me posebno fascinira kod njih je spremnost da pomognu u svim situacijama, jer se nadaju da će oni doživjeti isto kad se nađu u nevolji. A to, morate priznati, i nije baš specifično u «razvijenom» svijetu.
Sve u svemu, od tih se ljudi može puno toga naučiti.

A nepalci ?

Oni su također jedan srdačan narod, u što smo se, osim obitavanja kod njih prilikom ekspedicija na Himalaju, mogli uvjeriti i prošle godine, na službenoj proslavi 50 – te godišnjice prvog uspona na Mount Everest, gdje se našla većina nas, njegovih “osvajača”, a bio je i Sir Edmund Hillary. Nepalci su nam priredili veličanstven doček, i na svečanosti su, uz, da tako kažem, običan narod, bili i najveći nepalski dužnosnici, pokazujući na taj način koliko nas cijene.

Tijekom predavanja spomenuli ste, a to se moglo vidjeti i na slikama, zanimljiv podatak, vezan uz jedan od najomraženijih simbola modernog doba, kukasti križ.

Da. Samo što on, za razliku od fašističke Njemačke, u Tibetu ima posve drugo značenje. On je tamo već više od 2000 godina simbol sreće, blagostanja i zdravlja. Iskrivljenje njegovih temeljnih postavki još je jedan u nizu dokaza za što je sve ljudski um sposoban.

Naveli ste i nekoliko zanimljivostii vezanih uz, da tako kažem, udomaćene nazive najviših vrhova Himalaje.

Evo, izdvojio bih dva, možda najzanimljivija primjera. Mount Everest Nepalci zovu Sagarmata, Tibetanci Chomolugma, što znači Božica, majka Zemlja, a Kančengdzenga, vrh čije je ime teško izgovoriti, a kamoli se popeti na njega, također ima preneseno značenje, a ono je “Pet riznica velikoga snijega”.
I zadnje pitanje. Što je za Vas alpinizam, i što Vam on znači u životu ?

Alpinizam je prvom redu sport, kojem treba, kao što sam već rekao, i fizički i psihički biti potpuno podređen. On je za mene pustolovina u najplemenitijem smislu te riječi, i u njemu svaki dan živiš tako da doista osjećaš život.

Hvala na razgovoru, i želim Vam puno uspjeha u svim narednim ekspedicijama.

Hvala i Vama.


Pregled vrhova koji se nalaze na visini preko 8000 metara, s brojem ljudi koji su se popeli na njih, i onima kojima je to, nažalost, bilo posljednje što su uspjeli napraviti u životu:
Napominjemo da je u međuvremenu vjerojatno došlo do određenih promjena, obzirom da su ovi podaci stari nekoliko mjeseci.

Podaci su podastrijeti slijedećim redoslijedom:
Naziv vrha, planina - država u kojoj se nalazi, uspješnih uspona na vrh, od toga poginulih

1.Mount Everest (8848 m), Himalaja - Nepal, cca 2 000, 179
2.K – 2 (8611m), Karakorum – Indija-Pakistan, 198, 53
3.Kančendzenga(8586m), Himalaja – Nepal, 185, 40
4.Lotse (8516m), Himalaja – Nepal, 243, 11
5.Makalu (8485m), Himalaja – Nepal, 206, 22
6.Daulaghiri (8167m), Himalaja – Nepal, 313, 56
7.Čo Oju (8201m), Himalaja – Nepal, 1400, 35
8.Manaslu (8163m), Himalaja – Nepal, 240, 52
9.Nanga Parbat (8125m), Himalaja – Nepal, 216, 61
10.Anapurna (8091m), Himalaja – Nepal, 130, 53
11.Gasherbrum I (8068m), Karakorum – Indija-Pakistan, 195, 21
12.Broad Peak, (8051m), Karakorum – Indija-Pakistan, 255, 18
13.Gasherbrum II (8034m), Karakorum – Indija-Pakistan, 650, 17
14.Gosainthan (8027), Himalaja – Nepal, 201, 19

Dakle, prema tim podacima, «najsmrtonosniji» vrh je Anapurna, sa 41 % poginulih alpinista po povratku s njega, zatim Nanga Parbat sa 28 %, pa K2, kojeg je spomenuo Viki Grošelj, sa 27 %, a Mount Everest je na toj «ctnoj listi» na 10. mjestu, sa 10 % poginulih.